среда, 8. август 2012.

Moja baba - Moje dete

Videla sam nečiju baku kako pretrčava ulicu na par metara od pešačkog prelaza. Pala je u nesvest na sredini prelaza, saobraćaj se zaustavio, ljudi su joj pomogli da ustane i da pređe na drugu stranu. Žure bake često, jer misle kako nemaju vremena, a tako ga upravo skraćuju. Tačnije veće su šanse da ga skrate. Tako da sam ja čim sam stigla kući razgovarala sa mojom.
-Baba jel prelaziš ti ulicu van pešačkog prelaza?
-Ja? Pa ja to ne bih uradila nikada. Znam da ima tih guski koje trčkaraju svuda mrzi ih da odu na serafom. Ja kažem ŽENO ENO TI TAMO PREĐI. Nedokazne babe, lude žene. Gde ona žuri molim te, ja lepo krenem dok još nije toplo pa polako i sve stignem.
-Videla sam jednu baku danas skoro da je poginula, pretrčavala je put.
-PRETRČAVALA? A joj ja nisam potrčala od rata. Niti imam nameru. Ja da trčim? Dobro da li ti ja delujem kao neko ko može da trči. Blago njoj kad još može.
-Dobro hoćeš me pustiti da ti ispričam do kraja?
-Ma ne zanima me, poremećeni fiju fiju ljudi me ne zanimaju. Ja ti se lepo družim sa Natašom, ona i ja nikada nismo pravile gluposti, pa nismo deca. Dobro jednom je Nataša bacila žvaku u travu, i šta žvaće žvaku meni se zalepi za protezu ali njoj je muž kupio zube u Nemačkoj kad je živela ona može da žvaće i traktorsku gumu. Jesi gladna?

Нема коментара:

Постави коментар